Konkurs za umetnike – PROTETIČKA TELA
Tema izložbe (pod nazivom “Protetička tela”) jeste ljudsko telo podvrgnuto različitim, mahom surovim intervencijama, u cilju zadovoljenja nametnutih socijalnih modela i rodnih uloga. Bildovanje, steroidi, plastična (estetska) hirurgija, uz najrazličitije protetičke dodatke, samo su na korak od androida, kiborga i robota …
Umetnici posve drugačijih senzibiliteta, generacija, nacionalnosti, okupljeni na konkursu ove izložbe, svedoci su, ne više modernog, savremenog, čak ni postmodernog sveta, već sveta koji je nužno živeti, promišljati u i kroz njega – istovremeno delovati; u ovom slučaju, reč je o umetničkim praksama, koje se od prethodnih razlikuju, možda najpre u “koraku dalje”, tj. granicama koje pomeraju.
Iako se mnogi od njih predstavljaju upravo kroz klasične forme/tehnike vizuelnih umetnosti (crtež, slika, skulptura), ali i onih savremenijih, kao što su video, performans, instalacija, u konkurs su uključeni i vrlo kompleksni projekti sastavljeni od mnoštva različitih komponenti, elemenata i tehnika…
Sada, kada je otvorena perspektiva “posttelesne”,”postbiološke” civilizacije, kada filozofija preuzima na sebe misiju vrednosno-smisaonog očuvanja tela, prožimajući telesnošću sve ćelije svog jezika, umetnost, u veku nakon tehnoloških prodora, iznosi kritički stav u odnosu na novi kriterijum plastičnosti, opipljivosti samih ideja.
Nauka o ljudskom telu, kao najvišem organu kosmičkog života i njegovim promenljivim duhovno-kulturnim značenjima, zajednički je predmet filozofije, fiziologije i umetnosti.
Fiziosofija se javlja kao disciplina koja proučava mudrost tela, njegova kosmička, kulturna, spiritualna misteriozna značenja, koja se razvijaju u ritualno-relignoznoj, društveno-radnoj, etičko-međuljudskoj i umetničko-simboličkoj praksi. Među osnovnim temama fiziosofije su pol, jelo, očišćenje, bol i bolest, lice i spoljašnost, organi čula, unutrašnji organi…
Tabui vezani za temu tela su u nauci (psihologiji), filozofiji i feminističkoj (rodnoj) teoriji kasnog dvadesetog veka tek načeti i otvoreni, delom razrađeni i teorijski “opričani”; no, zbog svoje neskrivene, “nepristojne”, izrazite telesnosti, još uvek predstavljaju “trn u oku” mnogih puritanaca, ali i izazov malobrojnim – umetnicima.
Teme, takođe prisutne na ovoj izložbi su teme želje i koitusa, dodira i dodirivanja, osvajanja tela spolja i iznutra, ulaženja u njegove dubine; opipljiv odnos tela prema samom sebi, samoočiščenje (anoreksija, bulimija, zavisnosti).
Samokažnjavanje tek je jedan od simboličkih činova “kazne”, odnosno kritike društva, koja je odavno ne samo potrošačko, već samopotrošno i skoro potrošeno. Mazohistički činovi zapravo su izraz seciranja POTREBA koje se nameću i koje sami i nesvesno proizvodimo, perverzno uživajući upravo u činu proizvodnje želje, odmosno potrebe…
Jana Stojaković
Krajnji rok za slanje radova: 25. Avgust 2013.
.