Tomo Pavicević “Male Epifanjije tijela”

 

 

 

MALE EPIFANIJE TIJELA

Slike-crteži Toma Pavićevića jesu raskošna, a nerazmetljiva slika svijeta, prefinjeno i delikatno, paučinasto tkanje što neobavezno ali pouzdano upliće i spaja bića, gradove, ambijente dajući im neograničenu slobodu leta i pravo promjene. Ovdje su spojevi laki, slobodni, trenutni poput ovlašnog dodira; partneri su slučajni i izmjenjivi. Odnosi su neobavezujući, uspostavljeni principom kratkog spoja i brze i neosjetne izmjene; lišeni su tereta nužnosti, obaveze postojanosti, prinude vjernosti. Veze su alternativne, blijesnu u trenutku, prema slučaju i zgodi kao dozvoljeno višestruko uparivanje ili, pak, kao uhvaćeni tihi mir samovanja u kom tinja topla, nemotivisana želja. Ovdje iskri osjećaj tihog zadovoljstva i nekog treperavog ispunjenja, nekog zadovoljenja tek u obećanju, u primisli, blago dotaknutog nagovještajem. Ovdje je ispunjenje oslobođeno čvrstine volje i jasne namjere, htijenja i zadatih obećanja, fatalnih vizija i pretenzija na trajanje, time osuđenosti na konačnost. Ovo je slikarev „Zabriski Point”1.

Ovo nije mir jalovosti i bestrašća, ispražnjenosti i nepokretnosti već neke pulsirajuće smirenosti, živog spokoja kojim zrače oslobođena bića. To su bića lišena kontemplacije kao presije, uslovnosti prirode, limita tijela i egzistencije kao fatuma. Ne dotiču ih niti ograničavaju volumeni, sile teže i kauzaliteta; one izmiču neumoljivosti linearnog toka vremena i fiksiranjima unutar koordinata trodimenzionog prostora.

1 “Zabriski Point” je naziv grandioznog filma Mikelanđela Antonionija i tačke u prirodi, nepregledne pješčane pustinje po kojoj je film i dobio ime. Ona ovaploćuje tačku ostvarenog višeg, gotovo nadrealnog mira u kom parovi u magičnoj erotskoj igri, slobodnoj a nježnoj izmjeni poza i partnera, u stvari, čuvaju nevinost i čistotu same srži života.

Ove lake forme i figure, ovi hvatači maglovitih stanja, hvatači samo slutnji i obrisa nekog mogućeg događaja, nisu, međutim, lišeni seksualnosti. No, njihova seksualnost nije uslovljena polnošću, pukom ekspresijom i kombinatorikom muškog i ženskog tijela ili muškog i ženskog principa. Polnost se nadilazi, raščinjava se i razbistrava do neke bijele putenosti, do najfinijih titraja sila erosa, sveprožimajućih sila a da nismo sigurni jesu li nas one istinski dotakle. To je oslobođeni eros, nezavisan od nagona za produženjem vrste i prostih funkcija tijela. On u tijelu razmahuje sklonost da traga, isprobava, da kombinuje i ta talasasta životna putanja, taj let koji cilj ne traži postaje dovoljnost, biva sebi cilj. On tijelo uvodi u neotkrivena i nenadana iskustva lakokrilog kretanja bez orjentira i zabrana, bljeskovitih, a mekih dodira, otiskivanja bez odredišta i iznenadnih a dobrodošlih pristizanja i spajanja. Ta trenutna zadovoljenja nisu bila namjeravana već u letu, time srećno uhvaćeni užitak i ispunjenje kao mala epifanija tijela, kao smirena glorija postojanja. Ovdje se sve uklapa, sve ide jedno s drugim i svaka bi promjena mjesta, uloga i relacija mogla biti jednako dobra ne narušavajući viši red i ispletenu ravnotežu odnosa.

I nago tijelo ovdje nije obnaženo, lišeno ili oslobođeno odjeće. Nagost ovdje nema predistorije ni misije, definisanog motiva ali ni alternative. Nagost je prečišćenost bića do prozirnosti postajući njegova fina bit i uslov njegove moći primanja i predavanja. Ta nagost je kopča ili spona za buđenje kontakta, za suptilno prelivanje vrijednosti između carstva posmatrača i univerzuma slike, za uspostavu jedne više ekonomije odnosa dva svijeta. Naime, nagost koja bi u našem sistemu postojanja značila transcendiranje društvenih konvencija i razmahivanje snaga putenosti ili, pak, njihovo stišano bujanje, u kosmosu slike indukuje spiranje i rastvaranje, oduzimanje vlasti primarnim, biološkim refleksima tijela i dodavanje biću drugih, viših moći kojima se može dotaći srž istine bivstvovanja.

Samo pojavno, samo prividno, ovo su prizori naseljenog mjesta ili scene iz kakvog „grada uživanja” čija arhitektura razotkriva ili se razmeće privatnošću svojih žitelja postajući time obrazac svojevrsnog javnog života. Međutim, ovo nije arhitektura koja ima prirodu useljivosti, zapremanja određenog trodimenzionog prostora i funkciju apsorbovanja, tj. primanja formi, volumena, tijela unutar sebe, unutar prostora koji osvaja i artikuliše. Intimne scene koje se čine kao da su viđene kroz prozorske otvore nisu pogled u unutrašnjost doma jer to nije dom niti to jesu prozori koji bi otvarali pogled na unutra, na neki prizor ili događaj koji bi se u toj unutrašnjosti odigravao. Plutajuće ljudske ili čovjekolike forme i lebdeće kuće slobodno i trenutno se sreću, ostvaruju kontakt, naležu jedna na drugu, jedna preko druge bez žudnje za posjedovanjem, bez želje za pripadanjem.

Dejstvujuće unutarnje sile privlačnosti i magija srećnog spoja prošivaju i uvezuju različite materijalne i slikovne slojeve koje umjetnik meko polaže jedne preko drugih dodajući slici život. Slike su tkane umnožavanjem, preklapanjem i pretapanjem slojeva slike (kartonske podloge u boji, potom tankog sloja medicinske gaze, nanošenjem, ponegdje, bojenih ornamenata, polaganjem linija što tvore forme, figure i ambijente), konačno, samih slika jednih kraj drugih, jedne za drugom. Same konture figura koje treba da budu graničnici na tijelu slike i rezovi u tkivu realnosti, kojima se odvajaju međusobno forme predstavljanja i oblici bivstovanja, ovdje se razlivaju; otapa se ta linija razgraničenja, raščinjava ta potreba odvajanja. Polaže se tijelo preko tijela, kuća preko tijela, tijelo useljava u grad i ambijent u tijelo. Tijelo se može slobodno preliti u drugo tijelo ili utopiti u svijet, dozvoliti svijetu da se u njega izlije i da ga pretopi i preoblikuje u neku dotad nepoznatu iskričavu dragocjenost. Čini se kao da obrisi ili ovlašni tragovi floralnog ornamenta na nekim slikama nisu tu dospjeli nanošenjem spolja, um-jetnikovim apliciranjem na lice slike. Oni kao da su izbili iznutra donekle se probijajući do stanja vidljivosti a djelimično ostajući skriveni u slojevima slike time potvrđujući njenu višeslojnost, legitimišući njen skriveni život u sopstvenim dubinama.

Naime, slaganje slojeva slike ovdje čini da, naizgled paradoksalno, kroz njih realnost počinje da se „tanji”, pročišćava od suvišaka, od naslaga pojavnog i površnog. Pojavno se taloži, lagano sedimentira, mirno razbistrava da bi konačno unutarnja istina slike isplivala na površinu i iskristalisala se, objavila kao prozirno, najfinije tkanje, ekstrakt zbilje, sam sublimat postojanja. Naliježući jedan na drugi, ovi slojevi stvaraju jednu čudnu dubinu, ne udaljenih, već približenih planova. Ta bliskost planova, ta blizina, jeste znak postojanja jednog nemjerljivog prostora, onog jedinstvenog plana imanencije koji posjeduje moć integrisanja, moć sveobuhvatnosti. Naizgled, sve je plošno, sve je na površini, sve je u pojavnosti. Čini se da se sve dešava u jednom plitkom prostoru neposredno pred licem posmatrača. No, ne napušta nas čudni osjećaj postojanja dubine koja stalno izmiče. Tu je dubinu slika samo negdje dotakla, presjekla i odrazila objavivši njeno postojanje, čuvajući dragocjeno svjedočenje da je tu, prisutna, a da se ne da zahvatiti, da se ne da sva doseći.
Lica ovih bića na slikama, ozarena živim spokojem, okrenuta su ka nama, ka posmatraču. Figure koje bi bile usmjerene na unutra, jedna ka drugoj, smiještale bi nas u poziciju izmaknutog posmatrača ili voajera. Lice prema nama, lica sa slika koja nas gledaju, prizivaju iluziju ostvarenog mekog kontakta poput finog trenja, spoja jedva osjetnih vibracija. No, ova treperava bića taj direktni kontakt niti žele, niti su ga svjesna niti ih on dotiče. Ova lica poput malih, tinjajućih svjetionika koja direktno osvjetljavaju naša lica ne znače privilegovanje ili divinizovanje posmatrača već, u stvari, vizual-izaciju i legitimaciju jednog multidimenzionog svijeta poput božanskog u kom anđeli mogu Boga uvijek gledati u lice. U ovom višedimenzionom svijetu kristalne strukture u nekom čudno i čudesno usporenom vremenu, sve je i ispred i iza, i gore i dolje, i ispod i preko. Kosmos ovih slika transcendira fiksne odnose: unutarnje – spoljno, intimno – javno, čovjek – arhitektura – okolina, prevladava opoziciju: svijetlo – tamno. Ovo je svijet univerzalnog prelivanja, sazvučja, rezonanci, razmjene.

Za „obični” pogled, ove slike kao da su viđene kroz mutno staklo, kao da su prevučene koprenom nedokučivosti, kao da su zaogmute aurom maglovite, izmičuće istine. No, one se obraćaju unutarnjem oku, njemu nude kao jasnoća, kao, čak, čudno izoštrena slika totaliteta. Poslije smrti, sve je izoštrenije kako je iskusio putopisac i geograf nebeskih sfera Svedenborg. Ove slike jesu bljeskovi svijeta viđenog u totalitetu, koji ne poznaje granicu između života i smrti, već postoji kao kontinuitet, kao sveobuhvatnost.

Ovdje caruje neka prozračna, pročišćena egzistencija u kojoj sve postaje od iste tvari ali žive, pulsirajuće i životvorne koja time čuva moć uspostavljanja različitosti unutar sebe, konstituisanja mnoštva. To je moć kao slobodna želja, kao viši osjećaj i kao darivano pouzdanje da se upravo napuštanjem granica sopstvenoga tijela, preliva-njem u drugo biće i sjedinjenjem sa svijetom možete legitimisati i potvrditi kao sopstvo, kao individualno bivstvovanje.

Poput bijelog bika sa slika Toma Pavićevića, bika koji i sam lebdi u praznini, prostoru slobode kao datosti ne izborenosti, mirna snaga ovih slika je kao tiha sila koja ne želi biti puštena ali ni zauzdana. To je jedna samohraneća zadržana snaga čija je moć, upravo u njenoj neupotrebljenosti do kraja, njenoj nepotrošenosti koja ne znači zakinutost za užitak već uživanje u blistavom osjećaju sopstvene mirne potentnosti.

Svetlana Racanović

 



.